Ti si lud! Da, hvala. Heya!

Uvijek sam se pitao koji problem imaju ljudi koji trče? Razmišljajući o njima, moj mentalitetski kameno-balkanski um mogao je samo da proizvede negativne odgovore. Kao i za sve što je novo. Ili nemaju prijatelje ili im je dosadno u životu ili ne znaju da koriste svoje vrijeme na pravi način. Misli su mi bile i radikalnije, a njihov osnovni cilj je bio da potisne moje podsvjesno da možda oni imaju pravo.

Na našim prostorima kada vide neku lošu stvar obično kažu: “Ćuti, da tebe ne snađe”. E snašlo me.

Mislio sam da ću nakon sportskih aktivnosti koje sam imao do punoljetstva svoje fizičke performanse održavati laganim hodom od kauča do toaleta i eventualno prodavnice. To bi bilo sasvim dovoljno i imao bih vremena za sve drugo što želim u svom životu. Ipak, neke stvari te stignu i to kad najviše od njih okrećeš glavu. Tako sam jednog sunčanog jesenjeg dana bio član ekspedicije koja je trčala svoj polumaraton i bio u potpunosti spreman da njihovu paklenu borbu u najavi revnosno propratim hladnim pivom i ničim više.

Ljubljana. 28. oktobar prošle godine. 20.000 ljudi. Kreće trka. Gruvaju bubnjevi. Masa izbacuje iz sebe nevjerovatnu energiju. Držim pivo. Ne pijem. Gledam. Pažljivo. Ne razumijem, ali nešto me radi. Stani, proći će kad krenu. Imaš svoje pivo. Neka ih. Ludaci.

Pogledom, vriskom, nekontrolisanim entuzijazmom ispraćam ekipu. Krećem put kafane po novo pivo, hladovinu i kafanski mir – bonaca koju možeš naći samo tamo i na morskoj pučini. Pedesetak koraka do kafane i isto toliko pozitivnih misli o svim tim ljudima koje sam ispratio.

Skrećem. Ubrzavam. Ne brojim više ni korake. Ulazim u prodavnicu i kupujem svoje prve sportske patike nakon 20 godina. Govorim sebi: “Gotov si, nema nazad”.

IMG_7315

Stokholm. 15. septembar ove godine. 12.300 ljudi. Kreće trka. Gruvaju bubnjevi. Aktiviraju se dimne bombe. Masa izbacuje iz sebe nevjerovatnu energiju. Držim stisnute pesnice. Gledam. Pažljivo. Krećem. Sve razumijem, sve vidim. Dva sata adrenalin pumpa, sve crte lica idu samo na gore. Ne mogu da stanem, niti da prestanem. Pretrčavam ljude, gledam borce i divim se. Daju mi snagu. Osjećaš kako grliš život i samo guraš ulicama vikinga, fike, Nobela… Prolaziš 20km, puca adrenalin, osmjeh, snaga, ponos.

21,098km. Stigao si. Svoj si. I iznad sebe. Dobijaš medalju i pivo – jedno, drugo, treće… Ukusnije i ljepše nego ikada.

Ekipa dočekuje riječima: “Ti si lud!”.

Da, hvala. Heya!

IMG_7319

photo credits: @StockholmHalvmarathon – Facebook@alen_nikezic