Margaret Tačer? NO! Iva je nova čelična lejdi

“Cilj je bio da ga uspješno, bez puno patnje završim, te ukoliko pritom mogu nositi osmjeh na licu, biti ću i više nego zadovoljna.”

Nova 2018 godina je započela sa jednom željom na umu, a to je postati Ironman.

Za jednu početnicu poput mene, mnogima se to činilo kao preveliki zalogaj u kratkom vremenu. Jer upućeni u triatlon znaju koliko vremena i posvećenosti iziskuje takav tip natjecanja, a nadasve iskustva. Moja prilika je bila sad ili nikad, poklopile su se dvije stavke, a to je slobodno vrijeme i financije, još je samo bio potreban treći faktor, a to je čelična volja.

Prijavila sam se na Ironman Italy Emilia Romagna ne postavljajući si prevelika očekivanja. Cilj je bio da ga uspješno, bez puno patnje završim, te ukoliko pritom mogu nositi osmjeh na licu, biti ću i više nego zadovoljna.

IMG_4647

Pripreme su započele početkom godine te kako je vrijeme prolazilo treninzi su postajali sustavniji, intenzivniji, nagovješćujući pravu muku koja me tek čeka. Počevši sa ljetom,  temperature su se podizale a samim tim i satnica treninga. Svaki dan treninga je bio pomno isplaniran od strane Daniela Filića, trenera triatlon kluba TNT,  i na temelju dosadašnjih rezultata i uspjeha vođenih njegovim programom znala sam da završetak mog Ironman-a neće biti upitan.

Treninzi su često započinjali prije zore, vozeći biciklu, a završavali kasno u noć skupljajući kilometre u nogama za trkači maraton. Nešto što svi uzimamo zdravo za gotovo poput odmora i dugi san, za mene su postali luksuz i rijetkost. Plivanje sam često odrađivala kroz plivačke maratone kao što su plivački maraton Silba, Preko-Zadar i kroz natjecanja Open Water lige. Većinu treninga sam odrađivala sama, i s tom činjenicom se bilo najteže nositi.

Fizički izdržati iscrpljujuće treninge usred ljetne sezone i preživjeti sve moguće eventualne nezgodne koje me mogu snaći, naročito one prometne na cesti  bio je pravi izazov a donekle i čudo. Zato me je poprilično iznenadilo kad mi se najgore dogodilo pred sam kraj priprema, točnije samo tjedan dana prije utrke. Na zadnjem treningu bicikle, dogodila mi se nezgoda gdje je pritom više nastradala sama bicikla nego ja. Zadnje dane pred utrku sam provela u žurbi i pod stresom u nabavu nove opreme. Kao spas u zadnji čas došao je iz Rog-Jome servisa koji je popravio biciklu, te sam konačno oslobođena svih pehova krenula sa bratom Tonijem kao pratiocem na put u Italiju.

IMG_4686g

Cervia me je dočekala sa najdužom zonom tranzicije koju sam ikad vidjela, i kompleksom dugim preko kilometar. Zabrinuta i neiskusna često sam se gubila u tom labirintu i u masi natjecatelja, što je samo podizalo već prisutnu napetost. Čekajući start plivanja između 2333 triatlonaca adrenalin je bio na vrhuncu. Na izgled idilična pješčana plaža je bila sve samo ne to, već dan prije bili smo upozoreni na prisutnost meduza. Srećom plivačko odijelo od neoprena je bilo dozvoljeno te nas je donekle štitilo, ali sam osjećaj provlačenja ruku među bezbroj meduza te peckanje na obrazima je bilo poprilično neugodno. Možda je to bio dodatan poticaj jer sam plivanje od 3800 m odradila u očekivanom roku, za sat i 22 minute.

Najdraži dio utrke je bio biciklistički, gdje me je dočekala većinom ravna i brza staza od 180 km kroz pitoreskne krajeve. Pritom bitno je bilo paziti na prehranu i hidraciju na vožnji koja je trajala skoro 6 i pol sati te voziti promišljeno.  Cijelo vrijeme sam imala na umu da moram biti jedan korak naprijed, te iako sam se osjećala odlično na bicikli, i vozila prosjekom od 28 km/h morala sam čuvati snagu i mišiće za disciplinu nakon toga.

Na trčanje sam  krenula laganog koraka i bez grčeva u mišićima. Maraton od 42,2 km i četiri kruga kroz centar grada bio je preplavljen zadivljujućom atmosferom, puna ohrabrivanja od  strane od navijača, prolaznika i turista uz muziku, pljesak i glasne povike, od kojih bi mi srce posebno zaigralo kad bi netko viknuo Hrvatska! Trčala sam osmjehom na licu, ne opterećujući se sa tempom niti sa prolaznim vremenom, uživala sam u trenutku. Cilj više nije izgledao tako daleko, nedostižno niti upitno, znala sam da me samo par kilometra dijeli od njega. Svoj treći maraton po redu istrčala sam u vremenu od 4 sata i 18 minuta, i s njim završila sagu zvanu Ironman u ukupnom vremenu od 12 sati i 28 minuta. Prošavši kroz cilj osvojila sam dugo očekivanu medalju i naslov, ali Ironman woman se iskovala mjesecima prije kroz višesatne treninge po najvećim vrućinama i do 40 stupnjeva. Sama utrka je zapravo bila nagrada za sav uložen trud.

Iva Perinić = @iva07idassa

Photo credits: Iva Pernarić & eu.ironman.com