BUĐENJE MEĐEDA

“Govorim sebi, samo da trka počne, da krenem da trčim i sve će biti uredu. Pitam se u šta sam se pretvorio, da ne mogu da isčekam da počnem da trčim, ne mogu da prepoznam samoga sebe.”

Bio sam prilično smoren od svakodnevnih iznalaženja razloga kojima sam vješto izbjegavao bilo kakvu vrstu rekreativne aktivnosti. Onda sam počeo polako da razmišljam o sportu koji je, u gradu u kojem se trenutno nalazim (Briselu), po mojem, do tog trenutka viđenju, bio sinonim i oličenje rijetkih „avetinja“ koje svakodnevno zijevaju (trče) po lokalnim parkovima, bulevarima, oko zgrada, institucija… Dodatno, sami Bog zna zašto me ponekad upoznaje sa određenim ljudima, a među njima i sa dobrim @alen_nikezic, kojeg ću u nastavku oslovljavati sa „maraton-guru“, i nesebično istaći da mi je upravo ovaj „krvnik“ puno pomogao da se konačno odlučim za trčanje kao vrstu rekreacije. Hvala ti dobri moj…

IMG_8342

Da premotam film mjesec dana unazad, i osvrnem se na izazove sa kojima sam se svakodnevno srijetao…Prvo trčanje poslije duge pauze od treninranja, težak na noge, teške kosti, „zarđali“ zglobovi, koljena, buđenje međeda kreće… Prvo „ozbiljno“ trčanjem od svega 1km, u kojem se u mojoj glavi pušta film pod naslovom „retrospektiva života“, glavna uloga „prgava psiha“ koja konstantno drži slovo, ubjeđuje i lomi pokušaj da se izgradi kondicija kako bih zapravo uživao u trčanju i eventualno istrčao etapu od bar 10km. Ova agonija se nastavlja u serijalu od nekoliko narednih trčanja, do te mjere da sve „crne“ misli neumoljivo pokušavaju da me odvrate od nauma da istrajem. Uz sugestiju „maraton-gurua“, instaliram aplikaciju „Nike+ Run Club“, koja „precizno“ prati i uvodi modernu dimenziju u ovaj proces, uz obavezu redovnog izvještavanja „maraton-gurua“ u formi screenshota o svakodnevno istrčanom.

Citiram par razmijenjenih poruka „podrške“:

Ja: „Trebam li ja dovijeka da trčim da bi se stekla kondicija, ili ima neka prečica sa pauzama?“

Maraton-guru: „Trči Forest, trči, ali isto nemoj svaki dan, da ne pregoriš, smanji na 3-4 puta nedeljno.“

Ja: „Na vrijeme mi ovo saopštavaš, instalacija je već splamćela, šepanje je krenulo, koljena sam ofranao, lijevi kuk već tražim po internetu da poručim, itd.“

Maraton-guru: „Obavezno istezanje poslije svakog trčanja, ne preskakati, i radi vježbe za snagu.“

Poučen ovim „toplim“ sugestijama, napravim pauzu par dana, i dođe dan kad sam odlučio da napravim veliki poduhvat, tj. da istrčim bar 3km. Krenem da trčim, kod prvog kilometra kreće bol ispod desnog rebra, „crne“ misli sugerišu da odustanem, da me ne nađu „nasmijanog“ u tuđini dalekoj. Međutim, toga dana se takođe budi i „međed“, koji polako počinje da prkosi „crnim“ mislima. Nastavljam da trčim i na trećem kilometru ipak odlučim da nastavim da trčim. Aplikacija na telefonu me obaviještava da sam ispunio svoj cilj – „way to go“, „great run“, ali, ja nastavljam. Svakim korakom mi se čini da otkrivam novu ličnu teritoriju, da pobijeđujem samog sebe, da hodam po mjesecu, sa sve blaženim osmijehom na licu. Tog dana, uspješno uspijevam da istrčim prvih 5km u životu… Eeeeejjjjj čovječe, 5km, u mojoj glavi, sinonim za Rokija kojem je to bila svakodnevnica… Novi Roki „međed“ je „rođen“.

bxl www.canal.brussels

Sav srećan, šaljem redovni izvještaj maraton-guru-u, koji mi kaže: “Bravo ti ga, napravi pauzu 2 dana, i onda opet to isto, a evo ti i link da se registruješ za trku u gradu u kojem se nalaziš, imaš dvadesetak dana da se pripremiš, to je svega 13km. Kad istrčiš tih 13km, nećeš vjerovati sebi što si napravio, a ni meni kad ti sad kažem kako ćes se dobro osjećati.“

Ja: “Vala ću ih istrčati, jednom se živi, a i ‘mre.”

Ne budem lijen, prijavim se za trku, i tu počinju „ozbiljne“ pripreme. Sad, pošto sam već u svojoj glavi postao ozbiljan trkač, stiču se uslovi da se kupi nova oprema za trčanje, jer sam staru, koja je u odličnom stanju, već „prevazišao“. Istražuju se sajtovi, čitaju se recenzije raznih modela patika, sve polako počinje da liči na tešku „paljevinu“. Investiram u dobar par patika „Nike Air Pegasus 33“, vraćam se trčanju nakon 2-3 dana, i kapiram da isto nije do opreme, nego do glave. Topla preporuka, kupite opremu za trčanje koja se brzo suši, i prosječne patike koje su za trčanje, a koje su, posebno napominjem UDOBNE. Učite na mojim greškama, nemojte da kupujete patike od kojih ćete da očekujete da za vas trče, niti da se previše primate na trgovinu.

Nastavljam sa pripremama, svako treće trčanje pokušavam da povećam dužinu trčanja, a ujedno i da poboljšam vrijeme. Moram da vam priznam da kod svakog trčanja, prvih par kilometara su mi uvijek najteže, psiha je neumoljiva tih prvih nekoliko kilometara dok se ne zagrijem. Onda se uđe u neku „zen“ fazu u kojoj zapravo trčanje i nije toliki napor, već u pojedinim momentima, naročito kada ostvarite novi lični rekord, predstavlja istinsko zadovoljstvo. Sa pripremamama uspijevam da doguram do 10km trčanja pred 13km trku koja se održava 3 dana nakon toga, uz jednu veoma zanimljivu motivacionu poruku koju sam dobio od aplikacije koju sam instalirao „it never gets easier, but you are just getting better and better“. Takođe, prema Nike+ Run Club, tokom priprema sam ukupno istrčao oko 70km. Moram da dodam i kratku konsultaciju sa maraton-guruom na nekoliko dana prije trčanja, koji mi kaže: “Sigurno ćeš moći da istrčiš 13km, na početku će adrenalin da odradi svoje, povremene psihičke oscilacije, i dolazi završnica koja će relativno brzo da uslijedi“.

bxl canal run 1 deskrun

Dođe i taj dan, 20. oktobar, trka na 13km duž briselskog kanala, nekoliko stotina takmičara, za veliko čudo lijepo vrijeme u Briselu, a za mene, koji sam 2 sata ranije došao za trku: nervoza, nestrpljivost, isčekivanje… Govorim sebi, samo da trka počne, da krenem da trčim i sve će biti uredu. Pitam se u šta sam se pretvorio, da ne mogu da isčekam da počnem da trčim, ne mogu da prepoznam samoga sebe. Kad sam počeo sa trčanjem, imao sam oko 102kg, a na dan trke oko 94kg, puno lakši, svježiji, psihički prespreman.

I? Vjerovatno se pitate kako prođoh? Ispunilo se predskazanje maraton-gurua, na početku me obuzela ogromna količina adrenalina i bez poteškoće sam istrčao većinu od 13km etape, do samog kraja prema Nike+ Run Club mobilnoj aplikaciji, na kojoj sam uredno postavio kao cilj 13km. I tako ja dođem do 13. kilometra, aplikacija me uredno obavijesti da sam ostvario svoj cilj, da sam istrčao 13km, aliiiiiiiiiii, cilja nigdje na vidiku. Pitam se u datom trenutku „je li moguće da sam promašio put, da pogrešno trčim“. Uključuju se stare dobre „crne“ misli koje me, kako to samo one umiju, savjetuju da batalim, da nije ovo sport za mene, da je bilo i za očekivat’ da neću uspjeti da istrčim, itd.“

Međutim, uspijevam da pitam nekoliko sapatnika/ca koji su sličnim ritmom trčali kao i ja, „đe smo ovo krenuli, znamo li? Ima li kraja današnjem trčanju?“. Srećom, jedan od njih je imao profesionalni GPS, prema kojem smo tek na desetom kilometru. Nastavih da trčim, proklinjući Nike+ Run Club mobilnu aplikaciju i osobu koja je izumila. U tom trenutku već počinje da bude prilično naporno da se trči, i crne misli već uveliko slave u glavi. Mala digresija, obzirom da trčim slušajući muziku, i dosta mi pomaže tokom trčanja, odabir pravih pjesama je jako koristan. U ovom, za mene veoma „teškom“ trenutku, puštam pjesmu od Bugzy Malone – Run, koja mi daje vjetar u leđa i podsjeti na svo prethodno trčanje i izazove sa kojima sam se srijetao tokom pripreme, kao i sve pobjede nad crnim mislima.

S osmjehom nastavljam da trčim do cilja, i do još jedne pobjede – pobjede uveliko budnog međeda! 🙂

img_8343.jpg

Hvala našem dragom Miciju. Vjerujemo da će “međed” pokoriti i briselski maraton. Jednog dana. 🙂