S VJEROM U ŠORC!

“Sama spoznaja da je cilj blizu, da me tamo među mnogobrojnom publikom čekaju ljudi koji vjeruju u mene i podržavaju me, kao i činjenica da se odoljelo svim izazovima u toku trke, nije mi dala da stanem.”

Poslije „miholjskog ljeta“ u septembru i skoro tokom čitavog oktobra, pogodilo se da baš u nedjelju, 28.10. vrijeme bude kišovito, praćeno laganim sjevernim vjetrom. Ne gospodo, ovo nije još jedan meteorološki izvještaj. Ovaj dan je bitan jer je tada održan XXV Podgorički maraton, moje treće učešće u polumaratonskoj trci, drugo u sklopu maratona u mom gradu.

Trka je bila posebna za mene iz više razloga.

 

podgoricki maraton logo
Foto: http://www.maraton.co.me

Prvo, učešće na takmičenju u okviru kojeg sam prvi put u životu istrčao polumaraton godinu dana ranije, za mene će uvijek biti posebno i činiti me srećnim i motivisanim da uvijek dam 120% svojih mogućnosti (domaći teren jelte).

Drugo, kao što u uvodu spomenuh, ovo je treći polumaraton u mojoj rekreativnoj trkačkoj karijeri i želio sam da ga zavšrim ispod 2h kao i prethodna dva iako je prošlo nešto manje od mjesec dana od nakon što sam završio svoj drugi polumaraton u Beogradu poslije kojeg sam, priznajem, potrčao svega 2 puta po 5 km, nakon čega je novih 21km za mene predstavljao svojevrstan izazov.

Treće, i veoma važno, trčalo se po kiši i vjetru, što je samo po sebi otežalo trku u odnosu na prethodne. Ne zna čovjek kako da se obuče. Ne smije da pretjera sa garderobom. Natopiće se vode i oprema će mu biti teža za do 5 kg što će mu u mnogome odmoći da završi trku. Drugi slučaj i premalo odjeće u hladnijim i vlažnijim uslovima i posljedice po zdravlje, nam je manje više svima poznat. Mnogi su odustali od trke, zbog navedenog faktora i mislim da je to pogrešno.

Staza polumaraton PG
Foto: http://www.maraton.co.me

Ako si zacrtao da istrčiš neku trku i za nju si se spremao, a na dan njenog održavanja ti odustaneš zbog kiše ili vjetra? Po mom mišljenju to ne dolazi u obzir! Pogazio bih sve one dane priprema, kada sam umoran poslije posla oblačio opremu i iscrtavao nove rute trčeći gradom – nemojte se sad hvatati za prethodni pasus i moje oskudno pripremanje uoči ovog maratona. 🙂

Trčanje, a naročito ono na dugim distancama je borba sa samim sobom, a ako toj borbi dodamo vjetar, kišu, snijeg ili neke druge distrakcije, oni dođu kao neki začini, koji kasnije rezultat čine mnogo vrijednijim.

Trka je počela po velikom pljusku. Ne najvećem koji pamtim u životu, ali sigurno najvećem po kojem sam boravio napolju bez kišobrana. Oprema natopljena i prije samog starta, neprijatan osjećaj, a onda nekih 100-200m nakon pucnja, ta mala smetnja se zaboravlja i grabi se ka cilju. Do 10. kilometra sve je išlo u dobro, kiša je prestala da pada, prolazno vrijeme nešto ispod 5:30 min. po kilometru, a onda na jednom počinju nevolje.

 

IMG_20181127_011848
Foto: Privatna arhiva

Iako je kiša stala, šorts mi je bio toliko mokar da je krenuo da spada. Naravno da nije imao vezicu i jedino rješenje je bilo ga povlačim na gore na svakih 10 sekundi, što mi je u mnogome remetilo uspostavljeni ritam. Nepotrebno sam gubio snagu i plan da se završi trka ispod 2 sata je bio ugrožen. Pokušavao sam da se vratim na sve načine, osvježenje na 15. km nije mnogo pomoglo, prolazno vrijeme je počelo da pada.

Oko 18. kilometra, prolazno vrijeme po kilometru bilo je 6:00 min. Osjećao sam se potpuno ispražnjeno, a vjetar koji je počeo lagano rezati po mokrom tijelu nije bio od pomoći bez obzira što je u pojedinim momentima duvao u leđa. Pokušavao sam da uhvatim ritam nekog od drugih takmičara i srećom uspuo sam ispratiti jednog momka.

Taj novi ritam je bio dovoljan da prolazno vrijeme prestane strmoglavo opadati. Od 20. kilometra su počela da bole i koljena, a završni kilometar nikada nije izgledao duže. Pao mi je teško koliko čitava prva polovina trke. Ali, sama spoznaja da je cilj blizu, da me tamo među mnogobrojnom publikom čekaju ljudi koji vjeruju u mene i podržavaju me, kao i činjenica da se odoljelo svim izazovima u toku trke, nije mi dala da stanem. Posljednjih 150 m dobijam neku novu snagu i počinjem gotovo pa sprintati ne bih li završio trku ispod 2 sata.

IMG_20181127_014048
Foto: Privatna arhiva

Vrijeme na semaforu prilikom prolaska pokazivalo 1:58:59 i moja sreća je u tom trenutku, vjerujem bila skoro kao u Evansa Kipngetiča Tanuia, pobjednika trke.

Tijesno, ali uspio sam ispuniti postavljeni vremenski cilj. Međutim, iako sam bio ponosan na rezultat, koji je više nego zadovoljavajući ako imamo u vidu pripremu za samu trku i vremenske uslove po kojima je istrčana, kada su se slegli prvi utisci itekako sam bio ljut na sebe jer sam imao ludu sreću da se nijesam povrijedio.

Za trčanje na dugim prugama je potreban kontinuitet da bi se postigli željeni rezultati i naviklo tijelo na napore koje takve trke sa sobom nose i zato garantujem vam da se više neće ponoviti da se za neku trku dobro ne pripremim. I da, novi šorts sa vezicom je kupljen istog dana nakon trke, tako da iznenađenja sa opremom ubuduće neće biti. 🙂

Follow: Filip Matović on Instagram