SPLIT I TRČANJE. POLUMARATON S DUŠOM!

“Poslije toga mnogo jasniji postaju i Oliver i Gibonni i Vinko Coce i Boris i Dino Dvornik i Runjić i svi znani i neznani…”

Lagano podgoričko subotnje jutro bilo je ispunjeno samo kafom i isto tako lijepim podgoričkim śeverom.

Šta bi moglo poremetiti idilu dvadeset trećeg dana februara? Ništa, osim podsjećanja da sam već prošle godine odlučio da svoju trkačku zajebanciju otpočnem Splitskim polumaratonom.

ROADTRIP TO SPLIT

I tako sa mojim kofeinskim sapatnikom krenuh na petosatni roadtrip, četiri granična prelaza i tri naplatne rampe kako bismo stigli u “najlipši grad na svitu… i okoloci”.

Put je bio odličan. Već do Nikšića primili smo desetak saučešća i par dijagnoza s prefiksom F, a sve to potkrijepljeno medijskim izvještajima o nezapamćenoj buri u Splitu.

Stajemo na prvu benzinsku stanicu, kupujemo izotonike, vodu i gorivo i nastavljamo bez dileme. Prolazimo čuvenu Trebjesu, kad stiže ključni naslov: Najjači udar bure u ovom stoljeću”. Bura duva čak 176km/h. Kakva nova doza adrenalina…

Stižemo na granični prelaz. Gužva, čekanje, mislimo sezona jbt. Konačno dolazimo na red. Uljudni čuvar reda, pod punom zimskom opremom u kabini, uzima dokumenta i izvinjava se zbog čekanja, jer nema struje, “pa se mora sve ručno, ne pitajte”.

Slijede Bileća, Stolac, Čapljina i konačno auto-put. Nakon 5 minuta naplatna stanica BiH auto ceste uz čuveno markadvaes. Plaćamo markudvaes i nastavljamo. Poslije 5 minuta STOP, ovog puta granica BiH/HR. Skoro pa pusto. Ispred nas jedino vozilo užičkih tablica. Prolazi. Dolazimo na red i čuvar reda pita: “Đe ste krenuli vas dvojica?” Uljudno odgovaramo: “U Split na maraton”. S neočekivanim stepenom oduševljenja vraća dokumenta uz riječi: “Evo sad prodje Olivera Jevtić s nekim crncem, stižite ih makar autom”. I bi tako… Do Splita super, a u Splitu još bolje – odličan doček na Zapadnoj obali. 🙂

dnevna doza st nereda
Izvor: Facebook Page “Dnevna doza splitskog nereda”

PASTA PARTY

Ulazimo u Split, pravac u SC Gripe na Expo po startni broj. Nekako nađosmo ulaz, pristupismo pultu samo da uzmemo broj i idemo na pivo. Preljubazni i pozitivni domaćini na pultu pakuju startni broj, majicu i promo materijale u lijepi plavi ranac, uz posebnu napomenu da je Pasta Party odmah iza ćoška. Ulazimo u prostor za hranu. Biramo pastu s mesom (bila i veganska). Dobijamo količinu koju kući sebi napravimo da imamo i za repete. Nalazimo slobodan reklamni šank sto Ožujskog i ode pasta kao da je nikada nije ni bilo.

Dan se nastavlja laganom trgovinom novog šorca “jer je dobar popust”, šetnjom uz Rivu, Luku, Bačvice, Ovčice, Firule i nazad u Stari Grad.

Kažu da večera pred trku zahtijeva pastu, rižoto ili sličnu hranu, uz mogućnost izbjegavanja mesa. Odlični organizatori trke su se potrudili da za par restorana obezbijede popuste. Tako smo se odlučili da uz neko lagano pjenušavo vino izabermo sushi. I ostrige kao “dezert”. Pravilo je da super ljudi prave super hranu. Taman tako je bilo u “Sushi&Oyster Bar Adriatic”.

Navijen alarm za 07:00h.

DANAS TRČIMO

Oči se otvaraju u 05:30h, kreće strašna diskusija između razuma i podsvjesti. “Jesi li normalan, spavaj”. “Kako možeš da spavaš kada danas trčiš.” “Nećeš zakasniti, navio si alarm”. “Kakav alarm ludače, ništa nećeš čuti ako zaspeš ponovo”…

Još dva sata do početka trke.

Kreće uredno višeslojno oblačenje za borbu mojih trkačkih 10km/h sa onih burinih 176km/h.

Stižemo na Rivu, čuje se muzika, Dina Dvornika povremeno zamijenjuje uživo orkestar mladih iz Omiša, onda gradonačelnik – jasno i efektno, bez parade i šarade. Prolaze ekipe, zagrijavaju se pojedinci, svima osmjeh, manje ili više sladak ili kiseo. Nakon ostavljenih stvari ljubaznim volonterima u šleperima na gatu Sv. Nikole, idemo ka startnoj zoni.

start st hm 1
Izvor: http://www.splitmarathon.com

3, 2, 1

Oko 2.500 polumaratonaca i oko 400 trkača na 5km krenulo je uz zvuke muzike, glasove publike i lične motivacione izlive. Krenusmo i mi. Velika, ali kontrolisana i pozitivna gužva ne smeta što se prvi kilometar istrčava ispod svakog plana.

Izlazi se iz Starog grada, prolazi park i kreće prvi otvoreni uspon na ulicu za koju ti se čini da nema kraja. Nije problem pravina, nije problem ni uzbrdica koja traje, ali bura tu već radi svoje. Uz kontra misli “poslije uzbrdice dolazi nizbrdica” završava se 7-8. kilometar i stiže se do kapije sa koje te ljubazno, a veoma odgovorno pozdravlja vojska – “Vojna luka Lora”. Uprkos buri koja izaziva tijelo i duh, 2-3 kilometra kroz zelenilo i obalu, kao vjerovatno najljepše dijelove tog vojnog kompleksa, uradili su mnogo da se bez problema udje u drugu polovinu trke.

A onda touchè. Stadion Poljud i volonter koji ispred stadiona dočekuje rečenicom: “Ajmo, pun stadion Torcide samo za vas, trčite sve van jeben”. Ulaz u stadion, bubanj uživo, s razglasa himna Hajduka i 450 metara odličnog osjećaja trčanja po Poljudu po iznenadjujuće lošoj tartan stazi.

 

poljud
Izvor: http://www.hajduk.hr

DIGRESIJA

Ljepša prva polovina trke nije mogla biti bolje osmišljena. A i krunisana je baš tako simpatično.

Akteri: Neinformisani građanin u vozilu s jedne strane, policajac s pištaljkom s druge strane i trkači u sredini. 

Policajac pištaljkom upozorava građanina da okrene vozilo i nastavi u drugom pravcu.

Građanin: “Ajme, ti mene niš ne kužiš”.

Policajac sada malo glasnije pištaljkom daje isti znak. 

Građanin: “Slušaj vamo, nisan ti ja ovi tvoji što trče. Ja danas iman ozbiljnu obavezu i za uru ipo vrimina moran bit’ na Hvaru jer san kršteni kum čoviče”. 

Nastavljam razmišljajući da li je kum ozbiljno postao kum.

IMG_9651
Izvor: Privatna arhiva

AJMO DALJE

Drugi dio trke uvijek nosi onu lijepu mogućnost da kilometre možete brojati unazad. Ali, kada shvatite da ste stigli do 13. kilometra, da zgrade zamijenjuju kuće, da kuće polako nestaju pod šumom, shvatate da ulazite na Marjan kroz koji 5km može trajati vječno.

Skoro pa tako. Uz sve pedence i diskusije sa samim sobom, koje čine bogatstvo dugih pruga, ostaje u glavi jedan momenat.

Na 18. kilometru penjem se još jednom u nizu uzbrdica, mislim da joj vidim kraj i pitam starijeg gospodina volontera: “Je li ovo zadnja pedenca?” Uz neviđeni entuzijazam  odgovara dalmatinski brzo: “Jeste, jeste, zadnja je. A i da nije, nima veze, samo naprid”.

Uz pomisao kako me izgore ovaj, ujedno je to bio i zadnji nivo adrenalina koji mi je neznani gospodin probudio. Doslovno me natjerao da izađem iz Marjana na Rivu s osmjehom sa kojim sam i počeo trku.

st hm 3
Izvor: http://www.splitmarathon.com

KRAJ

Zadnji kilometar Splitskog polumaratona bio je pravi primorski. Polako, ne žuri, stiže se, uživaj. Um – bonaca, noge – stijene, publika – najbolji jarboli i jedra koja nose, cilj – sjajna luka ponosa i sreće.

Doživljen je i proživljen još jedan događaj u kojem sam samom sebi na početku postavio tada nedostižnu granicu.

IMG_9718
Izvor: Privatna arhiva

POLUMARATON S DUŠOM

Ono što svakoj trci daje posebnu i nemjerljivu draž jesu volonteri. Fraza “od 7 do 77” možda zvuči izlizano, ali taj spoj je ovdje bio pun pogodak. Sedmogodišnjak dijeli vodu. Gospođa od 45 dijeli voće. Gospodin od 77 bodri te kao da trčiš zbog njega. To se ne može nadomjestiti nikakvom medaljom, nagradom sponzora i sličnim stvarima.

Ovi ljudi su ogledalo grada i odraz njegovog duha.

Splićani su zaista pokazali da imaju duh. I to poseban duh, koji nadahnjuje i u najtežim trenucima. 

Poslije toga mnogo jasniji postaju i Oliver i Gibonni i Vinko Coce i Boris i Dino Dvornik i Runjić i svi znani i neznani…

Javio: Alen Nikezić