100 milja Istre –  Na greškama se uči – Vol. 1

Što se sve može dogoditi za 12 sati i 50 minuta? Nekada puno toga, a nekada samo jedna stvar, kao što je recimo uspješno završiti 67 kilometara na utrci 100 milja Istre. Toliko mi je vremenski trebalo da završim utrku i privedem kraju ovu priču od Istri koja traje već više od tri mjeseca.

Ono što vam svakako mogu reći je to da vas niti jedne pripreme zapravo neće 100% pripremiti za utrku. Puno toga nepredviđenog i neplaniranog se može (i obično se) dogodi za vrijeme utrke, pogotovo ovako dugih. Na kraju uvijek morate ostati hladne glave koliko to god bio teško i nekada nemoguće.

Jedan od najvažnijih faktora na trail utrkama osim konfiguracije terena su vremensku uvijeti. Hoće li ti vrijeme biti naklonjeno nekoliko dana prije i pogotovo za vrijeme utrke. Nesreća je bila što je cijeli tjedan padala kiša, tako da je bilo za očekivati da će dio rute biti blatnjav. Nadao sam se samo da kiša neće padati i za vrijeme utrke. Na moju sreću vrijeme me poslužilo, ali svi oni koji su startali u petak na 110 i 166 kilometara nisu imali sreće. Njih je dobrano oprala kiša, a bome i snijeg. Pjevao je Prince o snijegu u travnju, ali sada nikome nije trebao.

Start “moje” utrke na 67 kilometara je bio u subotu u 12:00 sati što mi je super odgovaralo jer nisam jutarnju tip za trčanje. Vrijeme je bilo taman oblačno i skoro idealno za početak avanture. Ovako kasniji start mi je dobro došao i zbog toga što samo mogao na miru doručkovati, spremiti si opremu za utrku i doći na vrijeme na bus koji je vozio do Buzeta na start.

matt2
Izvor: Matt Marenić

Tako je naravno moglo da bude da nisam zaboravio startni broj. Od svih stvari koje sam mogao zaboraviti, ja sam napravio onu početničku grešku i zaboravio startni broj. A budale!

Nije mi bilo druge nego se brzinski vratiti u hotel po njega i probati opet pronaći neko mjesto za parking blizu Expa. Na startom broju je bio čip za mjerenje vremena, tako da bez njega kao da nisam niti trčao. Kada sam već spomenuo startni broj, jedna stvar koji sam znao da ću svakako prekršiti je mjesto gdje ću ga nositi. U službenom vodiču je pisalo da se treba nositi naprijed na majici. To mjesto meni nikako ne ogovara jer mi smeta prilikom trčanja i zato uvijek brojeve nosim na hlačama. No tijekom utrke sam vidio da i drugi nose na raznim mjestima pa i na ruksacima. Uglavnom, sada sam imao sve spremno za utrku te se samo trebalo ukrcati u pravi bus i krenuti.

Pozitivno je to bilo što nisam osjećao nikakvu napetost na startu, samo sam htio da avantura krene. I bome je krenula, čak i pre brzo.

matt3
Izvor: Matt Marenić

To je jedna od grešaka koju sam napravio. Pre brzo sam počeo trčati na početku. Jednostavno me ponijela cijela atmosfera, trail i to što sam bio u gužvi, a ispred i iza su bili ljudi sa štapovima koji su znali zapeti za mene što se užasno živciralo. Nije bilo druge nego dati petama vjetra i ubrzati. Iako mi nije bilo pametno ubrzati, bio je lijep osjećaj biti brz, pogotovo kada se trčalo nizbrdo. Sve je nekako išlo dobro do negdje osamnaestog kilometara kada su počeli prvi problemi. Prilikom uspona, želudac me počeo boljeti u tolikoj mjeri da nisam znao da li bi bljuvao, srao ili nešto treće. Osjećao sam se baš loše i u tim trenucima sam razmišljao da odustanem od utrke.

Još jedna grešaka je bila i ta što sam vodu u mijehu pomiješao s energetskim pićem. Slično sam radio na priprema i nisam imao problema, ali sada mi je od toga bilo zlo. Zato sam prolio taj bućkuriš čim sam se dokopao prve okrjepne stanice i natočio samo čistu vodu. Tako sam do kraja trke samo pio vodu kada god sam osjetio mučninu koja se javljala sporadično. Sljedeći puta ću sigurno pametnije (zar ne Gibonni) pa ću početi s vodom, a tek kasnije možda miješati vodu s nekim izotonikom ili colom. Zbog bolova u želucu skoro uopće nisam ništa jeo. Na okrjepnim stanicama sam uzimao samo po par kriški naranče. Tek mi se u Grožnjanu otvorio malo apetit pa sam pojeo nešto malo slanine koja je tada bila najukusnija na svijetu.

Greške su te na kojima se uči. Zato je dobro svašta iskusiti na utrkama jer tako najbolje upoznaš svoje tijelo, a i sebe. Uvijek naučiš i nešto što sigurno nećeš ponoviti ubuduće.

matt4
Izvor: Matt Marenić

Ono što mi je svakako najteže opisati je osjećaje koja sam proživljavao tijekom utrke. Od apsolutne sreće, pa sve do toga da sam u nekim trenucima htio najradije leći na pod i zvati nekoga da dođe po mene. Po mogućnosti GSS s helikopterom. No, svemir uvijek nekako pronađe način pa se pobrine da u najtežim trenucima naletiš na nekoga da ti pomogne. Tako se odjednom pojavila Selma s tabletom soli, Sofija koja mi je čestitala rođendan i rekla: “Ajde možeš ti to!”, Ivana koju je također bolio želudac i Tanja s kojom sam prohodao nekih tridesetak kilometara te na kraju uspješno došao na cilj utrke.

Najveća je vrijednost ta da sam u teškim trenucima kada sam mislio odustati i kada se činilo da je nemoguće završiti utrku pored sebe imao ljude koji ti jednostavno to nisu dopustili te sam zahvaljujući njima pronašao snage da nastavim dalje.

Ruta od 67 kilometara na 100 milja Istre nije nimalo lagana i mogu reći da je poprilično zahtjeva te bez dobre pripreme ne može se završiti. Što se tiče samog doživljaja prirode i mjesta kroz koja se prolazi — to je stvarno vrhunski. Samo kada se loše osjećaš, najmanje ti je stalo do toga kako izgleda Motovun, Oprtalj ili Grožnjan. A sve stvarno izgleda fantastično. Sada kada vrtim film, žao mi je što nisam sve to slikao. Oznake na stazi su bile dobro vidljive i uvijek si u vidnom polju imao neku od oznaka — zastavicu, traku ili sprejem ispisanu riječ “TRAIL”. Bilo se teško izgubiti. Nije bilo nemoguće, ali ako si i malo pazio uvijek si bio na dobrom putu.

matt5
Izvor: Matt Marenić

Kako mi je ovo bila tek druga “prava” trail utrka, imao sam dosta novih strahova koje sam trebao pobijediti i s kojima sam se borio. Jedan od njih je trčanje nizbrdo po kršu. Pod nogama ti je svugdje neravno kamenje te ako zapneš padneš i dobrano se ozlijediti ili iskreneš zglob. Srećom ništa od toga se nije dogodilo. Trebaš stalno paziti i misliti kako trčiš. Sve u svemu jedno neprocjenjivo iskustvo. Bilo je za očekivati da će me stići noć te da ću dobar dio utrke morati trčati pod svjetlima naglavne lampe. Po prvi puta sam tako hodao/trčao satima po nepoznatom terenu. Nimalo ugodno iskustvo ako si sam, ali ako imaš društvo — sve je puno lakše.

Nastavak slijedi…

Follow Matt Marenić

WeWill.Run!