Kako glava radi tokom trčanja 68km

Nekako je lako misliti i pisati o utrci s odmakom, ali kada si tamo na terenu — imaš osjećaj da se uvijek dešava sto drugih stvari, pogotovo u tvojoj glavi.

Drugi u nizu tekstova Matta Marenića o trci na 68km u okviru 100 milja Istre.

Ovako duge utrke su uvijek veliki izazov, fizički, a pogotovo mentalni kada trebaš odlučiti krenuti dalje ili ostati sjediti negdje putem ili na okrjepnoj stanici. Prva stvar na koju nitko nije nikada 100% spreman je loše vrijeme. Kada znaš da moraš krenuti s utrkom, a vani padaju kante vode i snijeg, jednostavno osjetiš neki boom u glavi i najradnije bi odustao od svega i vratio se u topli krevet. No sreća nekada prati hrabre pa je imalo imaš, onda te prati i lijepo vrijeme pa barem na početku ne moraš misliti hoćeš li odustati ili ne.

istra vol2 1
Izvor:  http://www.mattmarenic.com

Ne znam da li je to greška koju radim ili ne, ali nisam od onih koji prije utrke proučavaju presjek staze i pokušavaju si vizualizirati svaku brdo te na određeni način proći u glavi stazi i olakšati si. Meni se to čak čini i teži način, jer ako znam unaprijed što me čeka, možda se ne bi niti prijavio na utrku. Nekada je dobro što manje znati.

I tako na startu pod punom opremom čekam odbrojavanje i krećem.

Glava je puna emocija i želje da se završi utrka.

Super je osjećaj da oko sebe imaš druge trkače na kojima vidiš da su krenuli puni entuzijazma i rekao bi nade. Svaki početak je lagan sve dok ne dođeš do prve uzbrdice i gužve. Kako nisam brz i nemam iskustva, ne mogu na početku ubrzati da bi iza sebe ostavio gužvu i samo je bilo pitanje vremena kada ću u nju upasti. Nije dugo trebalo da se to ostvari.

Gužve nikako ne volim i odjednom sam postao nervozan. Pogotovo me živciralo to što su se ispred mene pronašli trkači koji su imali štapove i nisu pazili pa me svako toliko neto od njih lupio štapom. Budi sada pametan pa što da napraviš? Ostati tako ili malo ubrzati pa što bude. Živcu nisu dali mira pa sam ubrzao. Mislio sam da to nije bila loša odluka, ali kasnije je to neiskustvo došlo na naplatu.

Kada imaš malo trail utrka u nogama, tijelo i glava rade u suprotnosti.

Glava misli da možeš puno više, a tijelo ti jednostavno kaže stop. Nekoliko puta te upozori i ako ne slušaš — u problemu si. Glava kaže, hajdemo još malo brže jer ipak je nizbrdica. Što tu ima loše. Samo malo opustiš noge i idemo. A bome je dobar taj osjećaj trčanja nizbrdo. Kao da te gura neka nevidljiva sila. Jedino na što moraš paziti je da ne zapneš za neki kamen te padneš i razbiješ se kao kruška. Tako sam iza sebe ostavio relativno brzo stanice Vrh i Butoniga. Dvadeset kilometara nije problem za odraditi, da tako ide do kraja — ne bi se bunio!

Istra vol2 2
Foto: Selma Brčić / http://www.mattmarenic.com

Veselje je tako trajalo do uspinjanja na brdo prije Motovuna gdje je glava odlučila puknuti i odustati. Opći raspad sistema. Želudac je počeo boljeti, znoj je tekao u potocima, a glava je govorila odustani jer sve to nije vrijedno te muke. Samo je trebalo lagano doći do Motovuna, sjesti i čekati da me netko odveze do Umaga. No, na putu do Motovuna se dogodilo to da sam susreo druge trkače koji su mi rekli da ne odustanem i probam ići dalje. Kako je nekada samo mala sugestija dovoljna da se pokreneš i ne odustaneš.

Prošao je tako i Motovun, a približavao se Oprtalj koji mi je bio najgori uspon. Tijekom uspona mi je u glavi bila vodilja samo da idem za zastavicama i ne mislim previše na ništa drugo. Zastavica po zastavica. Negdje na usponu do Oprtlja se dogodilo i to da sam osjetio kako je tijelo pri kraju sa željom da se kreće, ali do kraju utrke ima još puno. Srećom tu sam dobio društvo s kojim sam se družio do kraja utrke. Jedno je sigurno da je u paru lakše. Koliko god bilo teško, kada pored sebe imaš nekoga tko je u istoj situaciji kao i ti — nema odustajanja.

Čudno je i to kako se nakon nekog vremena tijelo prebaci u automatski mod i postane nekako nezavisno od glave.

Svi pokreti postanu nekako automatski i ti samo ideš naprijed bez previše razmišljanja. A kako razgovorom možeš zaboraviti na sve, između ostaloga i na umor i to da više ne možeš dalje. Ne znam kako bi sve to izgledalo da sam išao do kraja sam, ali kada si sam sa svojim mislima, obično ne završi dobro. Uglavnom, dobro društvo je jedan od načina da lakše završiš utrku.

Istra vol2 3
Foto: Dejan Hren / http://www.mattmarenic.com

Stanje u glavi se najviše mijenja pred kraj utrke i kada padne noć.

Ako nisi dovoljno koncentriran s noći ti mogu početi padati na pamet svakakve neugodne stvari. Previše je za nabrojati horor filmova u kojima se radnja odvija po noći, usred neke šume i gdje nema nikoga. Nije ugodan osjećaj biti sam negdje na putu, a ispred sebe vidiš samo nešto minimalno. Ono što ti je osvijetlila naglavna lampa. Opet, koliko to god bilo teško, pametno je misliti na nešto pozitivno, a ne na situaciju u kojoj se nalaziš. Prije ili kasnije prođe i šuma i livada te dođeš napokon do svijetla grada.

No teško se može opisati sreća kada vidiš tablu na kojoj piše da ti je preostalo samo pet kilometara do kraja utrke. Tada počinje odbrojavanje i odjednom pronađeš zadnje atome snage da barem malo ubrzaš. A koja je tek to ekstaza kada prođeš kroz cilj i ostaviš iza sebe sve ono što si satima proživljavao. Sva muka se zaboravi i samo ti je bitno da oko vrata imaš taj komad metala koji ti je dokaz da si pobijedio sam sebe.

Usprkos svemu nisi odustao, koliko god se sve to u nekim trenucima činilo teško i nemoguće.

Dok čekamo i treći, završni tekst o ovoj velikoj avanturi, pratite Matta Marenića.

WeWill.Run!