ŠTA ZNAČI BITI IRONMAN – MOJ PUT, MOJE LUDILO

Sve počinje s idejom. Zato se potrudi da bude dobra!

Trčanjem se bavim već duže vrijeme kao sportom i hobijem, s kraćim ili dužim pauzama, a iza sebe i imam nekoliko polumaratona. S obzirom na vazda prisutan afinitet prema plivanju kojeg sam takođe pored vaterpola trenirao, nakon drugog polumaratona me počela susretati ideja o triatlonu. Mome tronu sportova još je nedostajao biciklizam, kojega sam kao dječak izuzetno volio pa je taj segment bio prelako rješiv. Zato se ideja o Ironmanu meni nametnula kao neki lično logičan korak.

Iako je sama ideja bila logičan korak, ostvarenje ostalih koraka nije dolazilo bez prepreka. Ali vjerovao sam, ustrajao i ostajao motivisan. Obzirom da sam se na ovaj poduhvat odlučio početkom jeseni 2018. godine, nije bilo oficijelnih trka – ono što mi je palo na pamet je da se prijavim za prvu sljedeću koja mi je geografski najbliža. To je bio Ironman 70.3 u Grčkoj, Costa Navarino na Peloponezu.

Prijavih se bez previše razmišljanja i analiziranja staze, pa što bude 🙂

Prva (i najozbiljnija) prepreka došla je već nakon prvog “službenog” treninga. Naime, prva vožnja bicikla završila je prelomom skafoidne kosti zbog koje mi je desna ruka bila u gipsu dva mjeseca. Tada sam najviše puta čuo ono što je većina mislila i tom prigodom verbalizovala: “A pa i dobro da ti je došao lom kao znak, ovo ti je sudbina, sada je vrijeme da se napokon smiriš.” Bitno je istaći da sam i tada imao podršku od nekolicine bližnjih, što jeste inspirativan faktor u trenucima preispitivanja ciljeva. Hvala im na tome! Da tada nisam vjerovao i ustrajao, vjerojatno bih sada pisao “Šta znači ne biti Ironman?”

IMG_0771
Izvor: Privatna arhiva

Gips je pošao, kao i dva mjeseca šanse za ozbiljnim treningom. To je bio znak da mora jako da se krene sa pripremama kako bih bio u stanju da završim trku. Osim o dosljednosti u treninzima, mnogo toga zavisi i od prehrane za koju vjerujem da je najbitnije da bude organizovana. Na taj način se osiguraš da ne padaš u zamke gladi i teških misli šta ćeš, kada i koliko da pojedeš. Tu sam se naučio da isplaniram obroke za sjutradan i time sam znatno poboljšao organizaciju vremena, kao i nutritivne vrijednosti obroka.

Pet mjeseci sam se trudio držati programa kojeg sam našao na netu i kako je vrijeme prolazilo sve više sam vjerovao u sam proces i sve mi se više dopadao.

RACE DAY!

Sam dan trke prije starta bio je možda i najstrašnija dionica moga Ironman puta. April u Grčkoj možda zvuči pitomo, ali ta zora nagovještavala je sve sem to i bila je potpuno mračna. (Polu)spavao sam stisnutih pesnica i cijelu noć do jutra slušao sve jače talase u daljini.

Stres je dostizao vrhunac!

Doručkovali smo u 5:30h i krenuli na put do lokacije Costa Navarino, a kako još nije svanulo, jedina svjetla bile su kolone automobila mojih sapatnika i kapirao sam da s*it is getting real!!! Nervoza, nervoza, nervoza. Eto tako je sve izgledalo do pred sam start. Hiljadu misli mi se roji po glavi, da li sam sve spakovao kako treba, jesu li mi kese za tranzicije na pravom mjestu, a vrijeme do starta se skraćuje.

Ok, došao sam na plažu, počinje da pada kiša. Talasi su više pristajali surferskom takmičenju, nego plivačkom. Oko sebe vidim samo ledena lica drugih takmičara kako u nevjerici gledaju more. Gledam ono more kako se valja i prvi put za 6 mjeseci mi dolazi misao ŠTO ĆE MENI OVO U ŽIVOTU? 🙂

DSC01206
Izvor: Privatna arhiva

Dolazi vrijeme na mene, volonteri popravljaju raspoloženje, čujem odbrojavanje, puca adrenalin i od tog trenutka počinje show! Uskačem na glavu u prvi talas i poslije preskakanja sljedeća dva dolazim do zaključka da nema ništa od zacrtanog plana plivanja jer su talasi ogromni i moraću da plivam s glavom iznad vode većinu vremena. Plivanje protiče iznenađujuće dobro, uprkos nevremenu koje je čak i pojačavalo do te mjere da su talasi obalili sve volontere-spasioce sa SUP dasaka koji su bili na moru. U glavi mi je samo jedna misao – da izađem iz ovog ludila što prije!. Tako i biva – 32 minuta / nikad brže nijesam isplivao tu dionicu.

10_m-100876604-DIGITAL_HIGHRES-2865_026913-26694603
Izvor: Privatna arhiva

Nakon izlaska iz prve borbe, u tranziciji sam već bio sasvim smiren i osjećao se baš dobro. Zato sam bicikl i nutrition plan za vrijeme te druge borbe odradio bez greške. Staza je bila veoma zahtjevna sa preko 1000m elevacije, ali je bila pravo uživanje! Vidjeti sve te ljude, raznih profila, nacionalnosti, godišta i ambicija bila je prava sportska poslastica. Biciklistički segment sam završio za nešto malo preko 3 i po’ sata i znao sam da me čeka ono najteže.

 

17_m-100876604-DIGITAL_HIGHRES-2865_037257-26694610
Izvor: Privatna arhiva

Trčanje je počelo sasvim dobro. Prvih par kilometara ide planiranom dinamikom. Staza počinje da bude brdovita, prolazimo kroz neke manje interesantne predjele i psiha počinje da popušta. Shvatam da nemam kapi snage u nogama! Pluća slušaju, ali noge su potpuno prazne. Šta sad, tek sam na 4. kilometru? Ništa, bori se!

Tako prolaze kilometri, preživljavam od okrepne stanice do stanice i borba postaje sve veća. Volonteri rade strašan posao i podižu raspoloženje i snagu takmičarima, a tu dolazi potpuno novi moment. Momenat kada me ništa specijalno nije boljelo, ni um ni duša ni tijelo. Upao sam u autopilot mode i samo me gura volja. Korak po korak, metar po metar, i zadnji kilometar me nagradio crvenim tepihom koji se ukazao prije nego li sam ga očekivao.

27_m-100876604-DIGITAL_HIGHRES-2865_042527-26694620
Izvor: Privatna arhiva

Puca me opet adrenalin, vidim svoje ime na displeju i prolazim sam kroz cilj za 6 sati i 54 minuta, što je bilo unutar mog lično zacrtanog vremena.

Dobijam medalju i talas raznih emocija – neprocjenjivo!

Biti Ironman ne znači samo završiti tu trku i odraditi zadane staze u (zacrtanom) vremenu. Biti Ironman znači prije svega odlučiti se na ovaj poduhvat. Da u svom slobodnom vremenu nalaziš prostora za treninge, ishranu, posvećenost. Takođe, treba da se prepusti prostor i disciplini i volji koje moraju da budu najčeličnije kako bi pored obaveza svakodnevice čovjek mogao da zadrži fokus. Moment kada zimi izađeš s posla u 6 popodne, a mrak je pao već u 4 i za sobom u minus poveo i temperaturu, treba da bude moment kada, uprkos tome, navučeš patike i duks, i – samo kreneš u laganu vožnju od 30-40 kilometara. Isto vrijedi i za sve te vikende kada društvo ide po gradu u noć, a ti po gradu u 15 kilometara trka.

Ironman su prioriteti i Ironman je stil života koji sam prihvatio i nijesam se pokajao.

Sve počinje s idejom. Zato se potrudi da bude dobra!

Pisao Tin Deljanin

 WeWill.Run!